Danas se prisjećam svega kao da se juče dogodilo. Sjećam se svih susreta, svih događaja i svega što sam radio. Beskrajno sam ponosan. 

To je bilo čudo. Svi smo bili jedno. Svi smo disali jednom Olimpijskom dušom.

Olimpijada je bila jedinstvena. Svi koji su učestvovali u njoj, imaju potpuno zaseban odnos prema njoj.

To je bila Olimpijada zajedništva!

Za vrijeme Olimpijade sve oko nas je ličilo na jedan veliki narodni i profesionalni pokret. To je bio vrhunac zlatnog doba Sarajeva i Bosnie i Hercegovine.

Kao student svirao sam u vojnom orkestu, koji je imao 800 članova. Bili smo prvi na Svečanom otvaranju na Koševu, kada smo mi završili izašle su fanfare i tada je zvanično otvaranje i počelo.

Kako smo organizovali Olimpijadu? Igre su pored zvaničnih struktura, srcem i dušom održali građani Sarajeva.

Kako smo dobili Olimpijadu? Od onoga trenutka kada ste pustili na Radio Sarajevu vijest da smo dobili Olimpijadu do pripreme čitavog projekta, ljudi su se beskonačno radovali.

Taj plamen i dalje tinja, i dalje gori. Često se srećem sa starim kolegama i svi i dalje ponavljaju onu čuvenu rečenicu da je Sarajevo posljednji organizator Olimpijskih igara čiji su stanovnici u organizaciju to velikog kompleksong projekta uložili i svoju dušu i srce. Dakle, Sarajevo i dalje ima taj imidž uspješnog Olimpijskog grada.

Učestovao sam u sletu na Svečanom otvorenju Olimpijade kao član kulturno umjetničkog društva. Kada gledamo unatrag, nevjerovatno je kakav je to bio događaj. Olimpijada je bila vrhunac preporoda Sarajeva i kulture i sporta. Sve je eksplodiralo. Zbog olimpijskog duha Sarajeva i svega što se dešavalo u kulturi, ta ’84 je prelomila je mene i ostao sam u Sarajevu.

Mi smo donijeli odluku da ćemo kreirati festival kao baštinu onoga što je najbolje u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Austrijska kuća je bilo jedini poklon koji je neki svjetski Olimpijski komitet dao gradu Sarajevu tokom Olimpijade. To svjedoči tome koliko se grad dobro pripremio. Ne samo da smo organizovali Olimpijske igre, nego je odmah poslije ZOI’84 ovaj objekat postao sjedište Sarajevske zime, umjetnika i arhitekata. Sarajevska zima je nastavila tu poetiku prostora.

Velike ideje, progresivne ideje traže okupljanje stvaralačkog tima. Potrebno je okrenuti se tom vremenu kada je Sarajevo živjelo jednom dušom. Svi građani Sarajeva su živjeli za Olimpijadu. I bio je divan osjećaj živjeti i raditi sa ljudima koji pomjeraju granice. Tada su ljudi na Radio Sarajevu pomjerali granice. Tada je cijeli svijet slušao Radio Sarajevo.

Sve što pričam, gdje god da idem, meni je Olimpijada stalno u glavi. To je jedan događaj koji ne možeš izbrisati iz kolektivne svijesti, kolektivnog pamćenja bilo kog čovjeka koji je bio i blizu Olimijade.

Ako postoji zimska bajka onda su to bile Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Bila mi je to najljepša zima u mom životu.

I danas imam zahvalnicu koju je potpisao Branko Mikulić. Ona je moja Šesto aprilska i Oskar i Nobelova i toliko važna da i dan danas da je to teško opisati. Ona je moja poveznica sa duhom Sarajeva. Pet Olimpijskih krugova su meni pet Olimpijskih nada da vratimo taj duh i da se vratimo u vremena kakva su bila kada je bila Olimpijada.

Olimpijski komiteti u svijetu imaju nekolicinu članova, ali u Sarajevu je Olimpijski komitet imao 500 hiljada članova. Probudio se neki inat i ponos i to je bila naša Olimpijada. Bio sam na nekim velikim događajima, ali nikada nisam doživio da jedan grad tako diše. To su bili dani slave i ponosa.

I tada i sada su sport i kultura su najbolji promotori jedne zemlje. 

Ljubav. Ljubav. Ljubav.

Sjećam se natpisa ‘Volimo Jureka više od bureka’, ali tada nisam bio svjestan koliko to znači i kakav veliki kompliment je taj natpis za mene i našu medalju u Sarajevu.

Bilo smo u čudu da je Sarajevo moglo dobiti Olimpijske igre. Ipak smo to primili kao lijepu stvari i uključili smo se rano u pripremu i reprezentacije i puno slovenskih radnika je radilo na terenu u tehničkim stvarima. Vrlo brzo je to postala naša Olimpijada, bez obzira iz koje Republike smo dolazili.

Bio sam mlad, ali dobro se sjećam tog entuzijazma. Ta pozitivna energija, ispunjena dobrom i lijepom atmosferom, mogla je tačno osjetiti u zraku.

Igra je sloboda. Olimpijada je sloboda. To je najveća civilizacijska vrijednost.

Shvatili smo da radimo najveći događaj na Balkanu, da postajemo jedini Olimpijski grad na Balkanu. I bila je to velika obaveza, a u isto vrijeme i veliki izazov.

Olimpijada je nešto neponovljivo. Ta sloga i to što je u ljudima bilo, to je nevjerovatno iskustvo koje ne može opisati.

To je bilo najljepših mjesec dana koje sam proveo u jednom gradu, na jednom mjestu, radeći posao koji volim, družeći se sa ljudima koje volim i koje iznimno cijenim i poštujem. Druge zemlje možda imaju veće mogućnosti, ali Sarajevo ima dušu. Sarajevo ima srce. Sarajevo voli cijeli svijet, ali i cijeli svijet voli Sarajevo.

Kao domaćin otvaranja Olimpijskih igara, naša reprezentacija je izišla posljednja. Ja sam se nalazila u prvom redu, a srce je već sišlo u pete kada smo hodali pistom. Bila sam toliko preponosna i radosna da sam plakala, dok je 55 hiljada ljudi aplaudiralo na stadionu Koševo.

Od Vijećnice, onim putem kojim sa ja trčao, je bio špalir i sa jedne i sa druge strane. I meni ne poznati ljudi su bacali cvijeće na mene. Atmosfera je bila takva da je svaki čovjek koji je prihvatio Olimpijadu kao veliki događaj, kao nešto što zbližava ljude, da je osjećao Olimpijadu kao svoju i da je dao sve od sebe da ona bude velika.

Svi koji smo živjeli tada u Sarajevu smo bili svjesni da zajedno pričamo historijsku bajku. Mi smo sanjali velike snove pitajući se ne ‘Možemo li?’, nego ‘Hoćemo li?’. I tako je i Olimpijada, taj veliki svjetski događaj, zahvaljujući tom ‘Hoćemo’ učinila da Sarajevo postane centar svijeta.

Ne samo meni, već svima koje poznajem, vijest da će se Olimpijada održati u Sarajevu donijela je ogromnu sreću. Svi koji su bili ovdje bili su spremni dati sve od sebe i učiniti sve što je potrebno da bi se Olimpijada uspješno održala, da bi naš ambijent bio dobar domaćin, da bi smo na najbolji predstavili Sarajevo i cijelu BiH svijetu.

Olimpijada je promijenila grad ali i sve nas. Kao ličnosti i novinare, uvela nas je u jedan veliki svijet o kojem smo tada imali svoje pojmove, najčešće maglovite. Susreli smo se s tim velikim svijetom i vidjeli smo da to nije nesavladivo.

Ja sam samo jedan fotograf, ali sam znao da pišemo istoriju. I danas kada živim u Americi gdje god da krenem i kada god spomenem Sarajevo, svi znaju za Olimpijadu. Olimpijada je sada vječna tema. Amerika voli zimske sportove, voli Olimpijadu i voli Sarajevo

Bio sam 16 Olimpijskih igara, ali Sarajevo mi je ostalo upečatljivo u sjećanju. Ne samo zato što je naša, bila je to najljudskija, najhumanija Olimpijada. Nije bila obasjana političkim bojama. Moglo bi se reći da je to bila čista Olimpijada – posljednja čista Olimpijada.

Noć kada je pao snijeg u tri ujutro iz pravca Željezničke stanice najednom odjekuju povicu: Za koga – za narod, Za koga – za olimpijadu. Došli su rudari iz Tuzla, Kaknja, Zenice da sa svojim lopatama pomognu građanima Sarajeva. I danas mi to zajedništvo, ta solidarnost i želja da jedni drugima pomognemo – izaziva suzu….

Tek sam sutradan vidio snimak kako su me ljudi vidjeli na TV-u, a na stadionu ispod mene su bili orkestar, dirigent i slet. To Svečano otvorenje mi je sada kao kroz maglu. Bože jesam li rekao sve što sam trebao da kažem? Kad se prisjećam tih momenata nisam baš sasvim siguran je li se to meni tako dogodilo li sam ja želio da mi se tako dogodi…